Srebrenica. Miriše na bol, na tugu, na suzu... Miriše na genocid. Miriše na mezarja nevino ubijenih Srebreničana. Miriše na jame u kojima još negdje, a samo Bog zna gdje i oni koji su to svirepo učinili, leže tijela ubijenih Bošnjaka iz „zaštićene zone“ UN-a. U toj „zaštićenoj zoni“ nijedan čovjek nije bio zaštićen, nijedno ljudsko pravo nije ispoštovano, nijedno stradanje tih insana nije spriječeno... Naprotiv, u toj „zaštićenoj zoni“ mučki je ubijeno, zaklano, u jame bačeno preko 8 372 Bošnjaka, Srebreničanina... Oni koji su se pokušali spasiti i doći na slobodnu teritoriju, prošli su teške i zahtijevne puteve. Kažu tada to nije bilo teško, jer bilo je bitno spasiti vlastiti, ali i živote članova svoje porodice.
Tim putevima danas, 31. godinu poslije od Genocida, korača preko 6 000 ljudi iz cijelog svijeta. Ujedinjeni su na „Maršu mira“, u istom hodu, s istim ciljem i istom porukom – „da se više nikada, nikome i nigdje ne ponovi Srebrenica“. Na tom putu su, što nas posebno raduje da gaje kulturu sjećanja, mnogobrojni učenici, diplomanti Karađoz-begove medrese, ali i njihovi roditelji, porodice. Već godinama oni su ustrajni da polovinom jula, u danima prisjećanja na Genocid u Srebrenici, budu dio nepregledne kolone koja čuva sjećanje na ubijene i nestale Srebreničane.
Oni su na taj put sjećanja došli iz Mostara, Livna, Sarajeva, Tuzle, Travnika i mnogih drugih gradova. Dočekali su ih, u svome gradu, u Srebrenici, naši učenici i diplomanti iz tog i okolnih mjesta, kao odlični domaćini. Jedan od njih je Ahmed Mekanić, učenik četvrtog razreda Karađoz-begove medrese, a koji živi u Milićima. Stradanje Bošnjaka Milića i Srebrenice, kao i okolnih mjesta, kod Ahmeda budi posebne osjećaje.
„Datum 11. juli je u mojoj porodici isti kao i svake godine. Tuga i žalost. Dosta članova iz moje uže porodice je stradalo u genocidu. U genocidu mi je stradao djed. To je otac mog oca. Bio je efendija u mom džematu. Danas u tom mihrabu, u kojem je djed nekad stajao, stojim ja kao ramazanski imam. To mi je poseban osjećaj. Pored djeda, stradao mi je i amidža koji je imao 17 godina, dvojica daidža i još dosta članova porodice“ – prisjeća se Ahmed dragih članova porodice i priziva sjećanje na njih, na njihovu žrtvu koju su podnijeli.
Posebno mu je drago što, makar u danima jula, Milići, Srebrenica, Bratunac, Potočari ožive i što su puni ljudi koji dođu na „Marš mira“.
„Mnogo naše porodice dođe iz inostranstva da posjeti Memorijalni centar Potočari, dosta njih su učesnici 'Marša mira'. Mi smo tu da ih ugostimo i pružimo im smještaj. To je ono što mi možemo ponuditi u ovim danima i onima koji čuvaju sjećanje na genocid i ubijene Srebreničane. Svakog 11. jula put moje porodice se zna... Pripremimo se i odemo u Potočare da klanjamo dženaza-namaz šehidima i posjetimo mezare ukopane rodbine. To je poseban dan, ali i posebne emocije. Emocije satkane od šutnje, koja govori više od bilo koje riječi...“ – zaključuje svoje kazivanje mladić Ahmed.
Među onima koji su ove godine prešli put Marša mira je Nedim Ćorić, učenik prvog razreda naše škole. On je sa članovima Info-servisa za mlade, među kojima su i naši diplomanti, otputovao iz Mostara ka Nezuku i prešao put koji su prelazili Srebreničani u godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu.
„Pješačiti Marš mira nije običan put, već duboki, tihi jecaj u duši i obećanje da se prošlost nikada neće zaboraviti. Dok prelazim ove kilometre, na vlastitoj koži osjećam svaki gram umora, ali u mislima su mi neprestano oni koji su u julu 1995. godine ovuda bježali u neopisivom strahu i očaju, spašavajući goli život. Ovaj naš put je počeo polahko i lagahno, kroz početno upoznavanje terena i prilagođavanje stazi kojom su ljudi tada tražili spas, da bi nas ubrzo dočekala surova realnost puta i uspon na planinu Udrč, koja je te sudbonosne godine bila glavni orijentir i tračak nade Srebreničanima u koloni smrti“ – govori Nedim o pređenom putu.
Govori i da Marš ostavlja poseban utisak na čovjeka, te da je sada u slobodi preći ovaj put ništa u poređenju sa teškim koracima Srebreničana jula 1995. godine.
„Kako je put odmicao, dolazak na najteži i najemotivniji dio rute donio je poseban teret u srcu, prolazak kroz brda Kamenice i susret sa zloglasnom bukvom, mjestom gdje se desila ta prva, strašna zasjeda, a potom i druga, slomio je svakoga od nas. Gledajući taj teren i hodajući tim šumama, čovjek shvati da svaka kap našeg znoja i svaki uzdah na ovim brdima nisu ništa u poređenju s patnjom nevinih ljudi koji su stradali samo zbog svog imena, zbog čega Marš zauvijek mijenja svakoga ko prođe njegovim stazama“ – ističe naš Nedim.
Na svoje ognjište se i u svoje mjesto, nakon Genocida u Srebrenici i okolnim mjestima, vratio Mirsad-efendija Husejinović, diplomant naše škole, a danas imam, hatib, muallim i vjeroučitelj u Bratuncu.
Mirsad-ef. je inače rođeni Srebreničanin, i o doživljenom genocidu, zajedno sa svojom porodicom, priča sa posebnim osjećajima.
„Kao neko ko je s ovih krajeva i ko svake godine iznova proživljava Srebrenicu, osjećaji su veoma pomiješani. S jedne strane, sav taj defile ljudi, raznih organizacija, i dolazak u Memorijalni centar Potočari izaziva veliku tugu i budi slike koje me vraćaju u 1992. godinu i sve ratne godine, kao i sve ono što je naš narod preživio. S druge strane, u meni budi osjećaj ponosa, ushićenja i sreće, jer vidim da nismo sami na ovim prostorima i da se emanet naših šehida i dalje čuva i poštuje, posebno u danima jula“ – kaže Mirsad-efendija.
I dok dočekuje učesnike Marša mira u Potočarima i ove godine, i dok traje program obilježavanja 31. godišnjice Genocida u Srebrenici, Mirsad-efendija ima jednu iskrenu želju.
„Moja iskrena želja jeste da ovakav odnos prema Srebrenici ne bude prisutan samo 11. jula, nego da preraste u češće posjete i trajnu brigu za ovaj kraj. Želio bih da mi koji smo se vratili na svoja ognjišta osjetimo našu domovinu kao jedinstvenu i povezanu tokom cijele godine, baš onako kako to osjećamo svakog 11. jula“ – poručuje Mirsad-efendija.
Nadamo se da će ova Mirsadova želja biti ostvarena i da će svijest Bošnjaka, kada je u pitanju Genocid i Srebrenica, biti još izraženija, te da će biti pouka svim nadolazećim naraštajima. Jer, samo tako Srebrenica više neće mirisati na neki novi genocid, ne daj Bože. Ne ponovio se!