U petak je, 28. februara 2025. godine, u Centru za kulturu Grada Mostara, održana svečanost u povodu 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a u organizaciji Pedagoškog zavoda Mostar i IC štamparije Mostar.
U okviru svečanosti uručene su nagrade najboljim mladim autorima, a koji su učestvovali na literarnom konkursu navedenih organizatora. Cilj konkursa je očuvanje Bosne i Hercegovine kroz pera mladih autora.
Tema ovogodišnjeg konkursa bila je “Moja domovina – amanet predaka i inspiracija nasljednika”.
Prvo mjesto osvojio je Imrah Poško, učenik trećeg razreda Karađoz-begove medrese, na čemu mu čestitamo!
U nastavku donosimo nagrađeni rad našeg Imraha.
Muzej Bosne i Hercegovine nije niz prostorija ispunjenih artefaktima. To je mjesto gdje vrijeme gubi orijentaciju, gdje su zidovi porozni, upijaju sjećanja i šapću ih natrag u tišini. Hodnici se ne završavaju tamo gdje im je kraj, već se savijaju u mislima onih koji kroz njih prolaze. Nema logike u rasporedu. Svaka vitrina je ulaz u svijet što se nikada nije potpuno dogodio, u trenutke što lebde na rubu sjećanja. Predmeti iza stakla ne pristaju na jednu priču. Oni se pretvaraju u ono što posjetitelj želi vidjeti, što mu nedostaje, što ga progoni.
Svjetlost se ne zadržava na površinama. Odbija se i vraća kao odjek nečega što se ne može uhvatiti. Možda pogleda, možda osmijeha, možda suze koja nikad nije dotakla tlo. U zraku nema mirisa prošlosti, samo slutnje. Zrak je težak od iščekivanja, kao da nešto treba biti izgovoreno, ali riječi se ne pojavljuju. Tišina nije prazna, nije ni puna – ona samo jest.
Muzej Bosne i Hercegovine ne daje odgovore. On je mjesto pitanja koja ostaju da vise u prostoru. Pitanja koja ne žele biti riješena. Pitanja što vode natrag u hodnike što se ne završavaju.
Ulazak u prvu dvoranu nije samo korak kroz vrata – to je ulazak u tminu pećina gdje iskrice prvih vatri još trepere u očima onih što su promatrali plamenove sa strahopoštovanjem i znatiželjom. Zidovi te dvorane nisu hladni kamen; oni zadržavaju toplinu ruku što su ostavile tragove, ne kao fosilizirane otiske, već kao svjedočanstva postojanja. Ruke što su doticale stijene, urezivale crteže, pisale prve stranice priče što se razvijala prije nego su riječi mogle zarobiti vrijeme.
Komadići kremenog oružja i grubo oblikovane glinene posude nisu samo arheološki nalazi. Oni su eho težine svakodnevnog života, borbe za opstanak, nade i strepnje što su ispunjavale srca tih prvih stanovnika. Gledajući ih, osjećaš težinu te oštrice u vlastitim rukama, hladnoću gline što je oblikovana pod pritiskom prstiju. Osjećaš dah onih koji su živjeli u svijetu gdje je svaki zalazak sunca mogao biti posljednji, gdje je svaki plamen bio granica između svjetla i tame.
Sjene lovaca miješaju se s našima, lebde u kutovima dvorane, prateći nas ne kao duhovi prošlosti, već kao tihi saputnici što ne poznaju vrijeme. Njihovi pogledi ne blijede na zidovima, već nas posmatraju, pitajući se hoćemo li shvatiti ono što su ostavili iza sebe.
Dalji koraci vode do pergamenta ispisanog glagoljskim slovima, do Povelje Kulina bana. Staklo nije prepreka – ono je opna što razdvaja dva svijeta, prozirna granica između prošlog i sadašnjeg. Riječi na tom pergamentu ne leže mrtve na papiru; one dišu, izgovaraju zakletve, šapuću o slobodi koja je bila zamišljena prije nego je postala potreba.
"Da vam bude slobodna Bosna..." Te riječi odjekuju u prostoriji, prelazeći preko kamenih zidova, prodirući u naše misli. U njima je obećanje i teret, nada i odgovornost. Njihov šapat miješa se s mirisom voska i meda, donoseći prizore karavana na horizontu, tkanine što vijore na vjetru, zveket srebrnjaka u rukama dubrovačkih trgovaca.
Kulinov pečat je daleko od samog statusa relikta – on je uteg što drži niti historije na okupu. Njegov oblik utisnut je u tkivo vremena, urezan u sjećanja generacija što su dolazile i odlazile, noseći sa sobom teret te slobode. Gledajući ga, ne vidiš samo crveni vosak i oštar otisak; vidiš trenutak odluke, hrabrost što nadilazi prolaznost, glas što se i dalje čuje, čak i kada dvorana utone u tišinu.
U Dvorani Kotromanića, kruna Tvrtka I Kotromanića lebdi u polumraku, sjaji poput mjesečine uhvaćene u zamku vremena. Nema postolja, nema stakla – samo titraji prošlosti što se prepliću s prisutnošću. Pod tvojim nogama, karta Bosne pruža se sve do mora; linije granica nisu samo crte na zemlji, već arterije kroz koje teče krv predaka. Srebrne rude blistaju u tami, podsjećajući na bogatstvo zemlje što je hranilo snove vladara i ambicije osvajača.
U zidovima dvorane odzvanja šapat rudara, njihov mukli eho dopire iz hodnika prošlosti, dok zvuk kovačkog čekića odjekuje kroz vrijeme, neprekidan, tvrdoglav. Negdje u daljini, žar peći titra, osvjetljavajući umorne oči ljudi koji su oblikovali srebro u sjajnu stvarnost. U tom trenutku, prostorija diše s tobom, a prošlost i sadašnjost stapaju se u jedno.
Hologram Tvrtka izranja iz magle vremena, lik što se materijalizira pred očima posjetilaca. Lice mu je blago, ali pogled odlučan, nepokolebljiv. "Gradite Bosnu. Kamenom i voljom." Riječi su mu teške, nose teret povijesti i odgovornost budućnosti. One se odbijaju o kamene zidove, prolaze kroz galeriju, lijepe se za hladan metal srednjovjekovnih mačeva i grbova. Simboli identiteta i snage jednog naroda zasijaju na trenutak, okupani svjetlom što se lomi kroz prošlost.
Koraci te vode u Dvoranu Katarine Kosače-Kotromanić. Baršun crven poput sudbine prelama se u prostoru, gust kao krv što teče kroz vrijeme. Na podu, svilena haljina, napuštena kao da je tek skliznula s njenih ramena. Tkanina je teška od nevidljivih suza, od tereta izbora što se ne može promijeniti.
Iznad, njena sjena lebdi, neuhvatljiva, ali prisutna. Ne traži sažaljenje, ne moli za razumijevanje – samo sjećanje. Na vitražu, prikazan je njen odlazak u progonstvo, trenutak kada se carstvo pretvorilo u izgnanstvo, a domovina u sjećanje. Sunčevi zraci prolaze kroz obojeno staklo, ispunjavajući prostor bojama tuge i ponosa, stvarajući kaleidoskop emocija na licima posjetilaca.
Katarinino lice, rekonstruisano na osnovu portreta i opisa, gleda u oči onih koji stoje pred njom. Pogled nije optužujući, ali nosi težinu pitanja što lebdi u zraku, uporno, tiho: "Da li biste izabrali Bosnu, čak i kada biste sve izgubili?"
Dvorana šuti. Zidovi zadržavaju dah. A ti stojiš, suočen s prošlošću što te pita o sadašnjosti, s duhom kraljice koja nikada nije prestala birati svoju zemlju.
Sarajevo se izranja iz magle i kamena, neuhvatljivo kao misao koja se rađa između sna i jave. Isa-beg Isaković posmatra ga s daljine, oči mu umorne, ali prodorne. U svakom zidu, u svakom zavoju rijeke Miljacke, u sjenama avlija, njegova ruka još traje. Da li mu se grad otima ili ga ispunjava? Može li čovjek unaprijed znati sudbinu onoga što stvara? Husrev-begov vakuf živi tiho, upisan u tragove koraka što nestaju u hodnicima medrese. Pisar u sjeni naginje se nad pergament, pero mu zastaje u zraku – u tom trenutku, dok tinta još nije dotakla papir, istina i laž su podjednako moguće.
U muzeju, iza staklenih ploča, dokumenti dišu prašnjavim dahom vremena. Ruke neznanih ljudi ispisale su sudbine koje sada šapuću onima što se dovoljno dugo zadrže da čuju. Prolaznik zastane, prstima pređe preko stakla. Ispod, imena, datumi, nečiji potpis. Osjeti hladnoću. Pomisli: kakav je bio taj trenutak kada su ruke, negdje u prošlom vijeku, povukle posljednju crtu, ostavile završni trag tinte, ne znajući da će ih neko ovako, stoljećima kasnije, tražiti pogledom?
Stećci. Prvi pogled otkriva kamen, drugi – nešto drugo, neodređeno, ali živo. Zastane pred jednim. Na njemu polumjesec i križ. Dvije ruke podignute u plesu. Šta su željeli reći oni koji su ih klesali? Je li ovaj kamen spomenik ili opomena? Vrijeme klizi ispod prstiju. Projekcija Maka Dizdara stoji negdje u zraku, ali nije važno. Njegove riječi već su u kostima, u podsvijesti onih što znaju slušati: "Bosna ti je riječ što u vječnosti stoji."
Svjetlost se lomi na reljefima. Na tren, čini se da figure na kamenu dišu.
Rat. Zidovi pamte, zvukovi ne nestaju, samo se stišavaju, talože u pukotinama vremena. Miris paljevine i vlage. U dvorani, karta na stolu. Prsti Alije Izetbegovića prelaze linije koje su drugi pokušali izbrisati, ali koje i dalje postoje, makar u mislima. "Ovo nije samo zemlja, ovo je amanet." Glas mu je tih, ali siguran. U prostoriji sjenke, lica, oči koje gledaju, traže nešto neizrečeno. U uglu – djevojčica u ružičastom kaputu. Ta boja. Jedina. Pitanje: kako nešto tako nježno može preživjeti crno-bijeli svijet?
Središnji postament. Knjiga. Požutjele stranice, ali riječi su žive. Muhamed Hevaji Uskufi. Most između jezika, između svjetova. Pero mu se nekada kretalo kao što se sada kreću pogledi posjetilaca – tražeći, spajajući, pamteći. Može li se povijest zapisati tako da nikada ne izbrišu ni jedno slovo? Ili je već prekasno?
Zid. Bijelo platno, slike, bol koja nema ime, jer ime nije dovoljno da je obuhvati. Majke Srebrenice. Bijeli šalovi, pogledi u prošlost. Jedna ruka dodiruje fotografiju, prstima prelazi preko nečijeg lica, kao da ga može vratiti. Glasovi su tihi, ali u toj tišini najviše odzvanja: "Ne osveti se, ali ne zaboravi."
Bitke kroz stoljeća. Husein Gradaščević diže sablju. Pogledi njegovih ljudi ne traže potvrdu – oni znaju. Jovan Divjak. U ruci, ne oružje, nego dodir. Dijete u opsadi. U tom trenutku, u tom nečujnom prijenosu topline, Bosna. Vanjski svijet bruji, sirene, eksplozije, ali negdje, skriveno u malom pokretu ruke na ramenu, postoji snaga drugačije vrste.
Na izlazu – ogledalo. Nije samo staklo. U njemu lica, ne jedno, nego mnoga. Oni koji su bili, oni koji jesu, oni koji će tek doći. Displej titra, kao da diše. "Ostavi poruku budućima."
Neko će je pročitati.
Neko će je razumjeti.
Dok izlaziš, pitanje se ne gubi. Ne može se izgubiti.
"Hoćeš li biti samo posjetilac muzeja ili njegov čuvar?"