U Potočarima se sutra, 11. jula 2021. godine, obilježava 26. godišnjica od genocida u Srebrenici i klanja dženaza-namaz za još 19 žrtava srebreničkog genocida.
Ono što prethodi obilježavanju i ove godišnjice jeste „Marš mira“, a kojim se prisjeća pređenog puta i pokušaja Srebreničana da se domognu slobodne teritorije tih bolnih ratnih godina.
Kao i svih prethodnih godina i ove su naši učenici i diplomanti učesnici „Marša mira“, želeći i na taj način saosjećati sa preživjelim Srebreničanima koji su izgubili svoje najmilije u genocidu koji je izvršen nad njima. Jedna od učesnica ovogodišnjeg „Marša mira“ je i Alma Hodžić, učenica Karađoz-begove medrese.
Ona je za web-stranicu Karađoz-begove medrese ispričala svoju priču o pređenom putu na “Maršu mira”, o onom što je čula od onih koji su preživjeli genocid, a zajedno sa njom su i ove godine prešli taj kobni put i prisjetili se svega onog što im se dešavalo 1995. godine.
“Tek treći put gazim ovim stazama, tek treću godinu idem utrtom stazom, istom onom kojom koračaše i oni ‘95. godine. Samo razlika je velika, oko nas je graja, cvrkut ptica, zujanje vrijednih pčelica i miris julske trave. Te, ne tako davne ‘95. godine, kada su oni išli ka slobodi, babo mi usput priča da su umjesto cvrkuta ptica pjevale granate i meci, umjesto mirisa julske trave, mirisala je zemlja krvlju natopljena, tog jula, ni vrijedne pčelice nisu mogle raditi nego su u strahu i nevjerici svjedočile onom što se dešava oko njih. Rekoh na početku ovog svog kazivanja - tek, jer tek je, koliko god puta neko išao na Marš mira, tek je, jer malo je i da se svaki dan ide ovim putem - ni tada ne bismo osjetili ni u pola emocije koje su u njima tada buktale. Bilo je svega. I straha i tuge i agonije i neizvjesnosti i beznađa, ali povrh svega toga bile su vjera i nada. One su ih, uz Božiju pomoć i odredbu, i izvele do slobodne teritorije” – započinje svoje kazivanje Alma.
Ona se na “Marš mira” zaputila sa svojim roditeljima koji neprestano njoj, njenim trima sestrama, od kojih su dvije diplomantice Karađoz-begove medrese, i bratu pričaju o onom što se dogodilo u Srebrenici i uče ih da to pamte i nikad ne zaborave.
“Ja sam Alma, zaboravila sam reći, jabuka, rođena poprilično davno poslije rata, ali slušala sam redovno priče o onom što se zbivalo tih godina. Pričao je babo kako je šest dana pokušavao da dođe do Tuzle i prigrli slobodu. Pričala mi je mama kako je to bilo kada su ih u Bratuncu, ispred škole, skupili, potrpali u kamione i obećali im prevoz do slobode i njihovih, a one do posljednjeg momenta nisu niti vjerovale niti znale gdje ih se to vodi. Pričala mi je i tetka kako je mračna Fabrika akumulatora u Potočarima, kako nije mogla nenu da nađe neko vrijeme. Svi su mi pričali, a ja jedino što mogu uraditi sa svojih šesnaest godina je da ne zaboravim, da svakodnevno naučim nešto novo, da njihov bol i tugu svima pričam, da ih zaborav ne otrgne sebi. Evo idem i na Marš mira, njima počast da odam, da ih se sjetim, u mislima porazgovaram sa njima i pokušam se suosjećati. Samo rat je okrenuo stvari, ja sa njihove slobode zvane Nezuk krećem ka Potočarima, istim onim Potočarima iz kojeg bijahu prognani ‘95. godine” – govori Alma.
Prelazeći put “Marša mira”, Alma je, pored kazivanja u svojoj porodici o srebreničkom genocidu, čula i zapamtila još mnoge priče onih koji su genocid preživjeli, a danas su s njom u istoj koloni, u koloni odvažnih…
“Od Nezuka do Potočara mnogo je historijskih časova, preživjelih ljudi koji pričaju svoja iskustva. Ja pozorno slušam, doktoricu Fatimu koja imade tek nešto više od 20 godina kada je završila fakultet i prve pacijente koje je dobila bili su bez noge, ruke ili neki još teži slučajevi. Doktorica Fatima je hrabra žena pomislih, hrabrija od mnogih danas koji se zovu doktorima. Slušam i priče ljudi kojima ime ne zapamtih od jačine bola u vlastitim ušima što mi se stvara dok slušam te njihove priče. Povremeno gledam nebo, pitam se kakvo li je tad bilo, pa pogledam u zemlju, razmišljam da li je i to parče krvavo i da li neko već tu bi ubijen, pa usporim korak, s poštovanjem napravim svaki, da slučajno ne bih uvrijedila nekog tamo kome život bezrazložno bi prekinut” – završava svoju priču naša Alma Hodžić.