Medresa...
"U Medresi možete naći sve ono što nađete i u drugim školama, ali u drugim školama nećete naći ono što nađete u Medresi" - tako su nam rekli na početku medresanskog putovanja.
Još mi te riječi odzvanjaju u ušima, kroz glavu mi prolaze slike našeg početka tog životnog puta, naše suze dok gledamo kako naši najmiliji odlaze i ostavljaju nas u velikoj Kući znanja i odgoja sa toliko puno ljudi... ne razmišljajući da ćemo zajedno koračati kroz te četiri godine, da ćemo dijeliti "zalogaj hljeba" sa njima, dijeliti tugu, suze, bol, sreću i smijeh. Nismo ni pomislili da će nam oni biti najveći i najčvršći oslonac u tom periodu, nama - izgubljenoj djeci koja počinju svoju borbu, jako tešku, ali najljepšu...
"Ej da vidiš kako mi je strašan razrednik/ca", "Ja neću ovo uspjeti,kako je samo strog/a" - samo su neke riječi i misli s kojima smo krenuli onako mali i izgubljeni...
Prolazio je dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom i, gle, neki ozbiljni ljudi izađoše iz velike Kuće znanja i odgoja... Kako samo sa pečatom Medrese ponosno koračaju. Sa bakljom islama odoše da je nose diljem svijeta. Odoše da pokažu cijelom svijetu da su oni budućnost Bosne i Hercegovine. Odoše u život oni dječaci i djevojčice kojima cio svijet bi šetnja ispred Medrese, siguran korak kroz Fejićevu do Starog mosta, radost u saffu internatskom, a poseban osjećaj kahva i razgovor sa medresanskim ahbabom...
Sjećanja naviru...
Mogao bih vam pisati još puno toga, bar da ostane kao slovo za buduće generacije... da se pamti kako je 375. generacija koračala medresanskim stazama. Generacija koja je nizala uspjehe i iz dana u dan postajala bolja i svjesnija Karađoz-begovog emaneta.
Ali, ovdje ću staviti tačku, uz misao koju ne smijem izostaviti. Zahvalit ću se Allahu, dž.š., što je svojom mudrošću poslao mene u Karađoz-begovu medresu, zahvalit ću se roditeljima svih nas, zahvalit ću se mojim profesorima i odgajateljima - mogu slobodno napisati - roditeljima, jer su uložili toliko ljubavi, nesebične volje da nam prenesu riznice znanja kojeg imaju - i onog profesionalnog i onog životnog. Hvala Vam! Hvala Vam što nas podigoste kao svoju djecu! Odgojili ste muslimane i muslimanke, odgojili ste ljude koji će Vas spominjati u svojim dovama cijeli život!
Zahvalit ću se i svim učenicima naše škole, jer mi smo svi velika porodica koja se nikad ne zaboravlja. Naši prvačići, drugi i treći razredi - hvala vam velika za ovo vrijeme provedeno s vama. Bilo je najljepše!
Dok sjedim u svojoj sobi, medresanski film uspomena premotava se u mojoj glavi, a sjećanja naviru. Suze same teku... Možda će neki reći da su to iste suze kao kad smo došli. Ne, nisu iste! Suze odlaska su puno veće i gorče! Ostavljamo našu veliku Kuću znanja i odgoja, našu veliku porodicu, dok opečaćeni i oplemenjeni Karađoz-begovom medresom odlazimo u život što se Istinom zove...
Piše: Aldin Bajrić, maturant 375. generacije i predsjednik Vijeća učenika Karađoz-begove medrese