KBM - Karađoz-begova medresa – siguran korak u budućnost

Proljeće je. Završetak osnovnoškolskog obrazovanja. Osmijeh je na licu svakog devetaša. Školskim hodnicima odjekuje gromoglasni smijeh đaka. Trenutno najveća briga u našim glavama je kako se obući za malu maturu. Dok smo sjedili na času i prepričavali šale i anegdote sa ekskurzije, začuo se pojam „raskrsnica života“ i razred je zanijemio. Galama, žamor i smijeh nestadoše.

Nakon završetka časa, zajedno sa prijateljem, sjeo sam ispod starog hrasta i, gledavši u nebesko plavetnilo, razmišljao o nastavnicinim riječima – „raskrsnica života“. U tom trenutku sam osjetio brigu i odgovornost. Odgovornost donošenja samostalnih odluka. Mnoga pitanja su se motala po našim mladim glavama, navodeći nas na dubokoumna razmišljanja.

Savjet za moj jedini problem u tom trenutku potražio sam kod mojih najboljih prijatelja – roditelja. Uvijek kada kažemo „najbolji prijatelj“ mislimo na nekog od naših drugova, ali ne. Naši istinski prijatelji, najbolji prijatelji su naši roditelji. Pošto sam odgojen u vjerskom duhu, u duhu najljepše vjere islam, predložili su mi Karađoz-begovu medresu. U početku nisam razmišljao o upisivanju te škole. Planirao sam upisati „lakšu“ školu, kako bih se više mogao fokusirati na fudbal, ono što mnogo volim. Tada možda nisam puno obraćao pažnju na školu.

I, dok sam se jednom prilikom pripremao za narednu fudbalsku sezonu, na atletskoj stazi me zaustavio jedan dječak. Imao je smeđu kosu i zelene oči, koje su krasile njegovo lice. Ponudio mi je vodu, jer je, kako reče, uočio da sam umoran i da mi treba osvježenje. Taj susret ću pamtiti do kraja života. U razgovoru s njim osjetio sam veliku količinu pozitivne energije. Dobrote. Zvao se Muhamed. Na odlasku mi reče da pohađa Medresu. Tada sam odlučio gdje ću „skrenuti“ na famoznoj „raskrsnici života“.

Upisao sam Karađoz-begovu medresu i to mi je jedna od najboljih odluka. Mnogo ljudi i prijatelja me pita zašto baš Medresa. Jednostavno, u ovoj ustanovi djeca sazrijevaju, postaju bolji ljudi, bolji vjernici, a ono što je veoma bitno – učeni, svestrani profesori nesebično prenose znanje na svoje učenike. I, dok ovo pišem, nadam se da ću i ja nekoga podstaći da krene korakom budućnosti, da krene u Karađoz-begovu medresu.

Piše: Jusuf Mičijević, I A Karađoz-begove medrese