KBM - Stopama roditelja: Djeca naših diplomanata nove softe Karađoz-begove medrese

Karađoz-begova medresa iza sebe baštini 460. godina rada i djelovanja. Najstarija je odgojno-obrazovna ustanova u Hercegovini. Reaktivirani rad otpočela je 18. septembra 1995. godine, kada je u svoje školske klupe primila 39 novih učenika. Tadašnja prva poslijeratna ili 354. generacija od osnivanja Karađoz-begove medrese otvorila je vrata za školovanje svim budućim generacijama...

Danas diplomanti Karađoz-begove medrese upravo iz te generacije, kao i mnogih drugih, jesu rasuti diljem svijeta. Porodični su ljudi i kada im život ponudi u nekim situacijama ponovni susret sa Medresom, rado ga prihvate... Iako je sve prethodne godine bila uz Karađoz-begovu medresu i pratila i podržavala njen rad, poseban pečat ovih dana na našoj diplomantici Elvedini Kazazić, nekada Husnić, ostavlja upis njene kćerke u prvi razred Karađoz-begove medrese. Prilikom predaje dokumentacije na Konkurs za upis učenika u prvi razred naše škole zamolili smo Elvedinu da sa nama podijeli osjećaje koje taj trenutak budi u njoj...

Elvedina je za naš portal dala kratki intervju!

KBM: Elvedina, završila si Karađoz-begovu medresu u prvoj poslijeratnoj generaciji, 1999. godine. Zašto je tada Medresa bila tvoj izbor?
Elvedina Kazazić: Medresa je za mene od malih nogu bila želja i jedina škola o kojoj sam uopće razmišljala. S obzirom da je upis u srednju školu došao krajem rata, naša medresa nije radila, pa je moj nijet bio upisati Gazi Husrev-begovu medresu. Onda se 1995. godine reaktivirao rad Karađoz-begove medrese, na moje veliko zadovoljstvo, pa je i logično bilo da upišem medresu u našem gradu. Upis u Medresu nije bio nešto na što su me natjerali moji roditelji, već je došlo nekako prirodno da upišem školu gdje ću učiti ne samo o vjeri, nego i svemu što je potrebno da znam kroz život.

KBM: Kako danas jedna diplomantica Karađoz-begove medrese vidi Medresu i potrebu mladih da se školuju upravo u toj školi? U čemu se ogleda taj značaj?
Elvedina Kazazić: Upis djeteta u školu uvijek je predstavljao značajan događaj , pogotovo kada se radi o upisu u srednju školu. Pred omladinom je danas velika dilema koju srednju školu upisati i vjerujem da je uzrok zabrinutosti roditelja zaista opravdan. Svaka osoba uči ono što mu najviše treba da bi mogao opstati u svom društvu i okruženju. Hvala Bogu da u našem gradu postoji škola kao Medresa, škola koja postiže zavidne rezultate, što narod prepoznaje i cijeni. To cijene stariji posebno, a drago mi je da se današnja omladina pronalazi u njoj i bira Karađoz-begovu medresu kao svoj srednjoškolski put. A, odgojno-obrazovni proces je izgradnja ličnosti slobodnog i otvorenog uma, što Medresa nudi svojim učenicima.

KBM: Danas, 22. godine od tvog upisa u Karađoz-begovu medresu, došlo je vrijeme da istu školu upiše i tvoja kćerka Sara. Kakav je osjećaj kao roditelja doživjeti nešto takvo?
Elvedina Kazazić: U odgoju svoje djece, ali i kao prosvjetni radnik učim djecu i svoje učenike da imaju svoje vlastito mišljenje. Sara je uvijek bila odlična i uzorna učenica, odgajala sam je tako da uvijek poštuje tuđe mišljenje, ali i da ima uvijek svoj stav. Tako je bilo i sa Sarinim izborom srednje škole. Sari nikad nisam nametala želju da upiše Medresu, ali sam je uvijek savjetovala da sagleda prednosti svih srednjih škola, pa i same Medrese. Nakon što mi je saopćila svoju želju i izbor Medrese za daljnje obrazovanje, osjećala sam veliku radost, jer je to ipak bio njen vlastiti izbor do kojeg je sama došla.

KBM: Zbog čega je Karađoz-begova medresa i Sarin izbor danas kada se Medresa uveliko izgradila i izrasla u jednu respektabilnu ustanovu od 1995. do 2017. godine?
Elvedina Kazazić: Karađoz-begova medresa je Sarin izbor jer je Medresa škola izvan konkurencije i, po mom mišljenju, ne može se porediti sa drugim školama. Sara se isključivo u budućnosti vidjela kao učenica Medrese, jer kako kaže - u svim ostalim školama nedostajalo je ono nešto, a Medresa je škola koja daje znanje i odgoj; opće, ali i vjersko znanje koje nas priprema za sve izazove kroz koje prolazimo u životu. Zato mi čini posebno zadovoljstvo da je i moje dijete, iako je odluka bila isključivo njena, odlučilo upisati školu čiji sam ja učenik bila prije 18 godina.

Elvedina je nastavnica u VI osnovnoj školi Mostar, a kao završnu poruku razgovora s njom uputila je:
„Naša djeca su naš emanet, pa gledajmo gdje i kako ćemo ih školovati. Koliki je to emanet može se vidjeti i kroz riječi Gazalije koji je rekao: 'Dijete je povjerena stvar njegovim roditeljima. Njegovo čisto srce je neprocjenjiv dragulj. Ako se navikne i nauči dobru, tako će i odrastati i biti će sretan i na ovome i na budućem svijetu. Ako se, međutim, nauči poroku i zapusti, biti će nesretan i nastradat će. Sačuvati se jedino može ukoliko se odgoji, dotjera i pouči lijepom ponašanju.'”