U internatu Karađoz-begove medrese je u utorak, 19. novembra 2024. godine, održan program pod nazivom “U srcu đaka rata, Bosni je sva ljubav data”. Program je izveden u okviru odgojnih aktivnosti, a u susret Danu državnosti Bosne i Hercegovine.
Sam naziv programa dat je prema stihovima književnika Esad-efendije Bajića, a koji je i bio gost-predavač ove novembarske noći.
U prvom dijelu programa, a prema scenariju profesora Meadina Mrndžića, učenici naše škole su govorili odabrane stihove iz Bajićeve poezije, kao i odlomke iz njegovih romana.
Stihove i odlomke govorili su: Zejd Marić, Hamza Džafić, Imrah Poško, Ahmed Mešanović, Ibrahim Ibrić, Eldin Mujanović i Ubejd Delić.
Interpretacijama ilahija i kasida, a čiji autor je Esad Bajić, program su upotpunili članovi Hora Karađoz-begove medrese: Ahsen Čavak, Malik Žigić, Ahmed Crnica i Davud Glamočak. Oni su izveli “Kome sedždu činiš, brate” i “Kameni spavači”, kao i pjesmu “Hej, Bošnjaci”, autora Ismeta Bećara.
U drugom dijelu programa prisutnim učenicima, profesorima i odgajateljima obratio se književnik Bajić. On je govorio o ljubavi prema Domovini, o svom ratnom putu, o sjećanjima koja su dio njega, njegovih romana i njegove poezije.
“Znam da svako ljudsko biće može shvatiti nekoliko stvari. Može shvatiti ljubav, može shvatiti vjeru i može shvatiti ponos. A mi kada govorimo o našoj Bosni i Hercegovini, imamo sve tri te stvari bitne da spomenemo i bitne da osjetimo. Ajnštajn je nekad kazao da je nauka bez vjere sakata. Znači, um bez vjere je sakat. Ali, kaže isto tako - vjera bez razuma je slijepa. Danas mnogi, kada govore o Bosni i Hercegovini, koriste samo razum, pa kažu loše je stanje, ovako je, onako je… To su matematičke operacije koje su, kada ih stavite na papir, 100% tačne. A ja vam kažem da su te matematičke operacije 1992. godine puno gore izgledale nego sada, ali su se pokazale netačnim. Zašto? Zato što taj um i ta matematika nema u sebi uračunato nešto što se zove srce, nešto što se zove ljubav, nešto što se se zove ponos, nešto što se zove bošnjačko – hoću. Ili u slučaju 1992. godine – neću. Neću da pristanem da nas nema” – rekao je, na početku svog obraćanja, književnik Bajić.
Pri kraju svog obraćanja uputio je i određene poruke svim prisutnim, posebno mladosti Karađoz-begove medrese.
“Istinska, srčana ljubav sve nadvladava. Mi smo imali komandanta kojeg smo svi voljeli. Mi smo imali komandanta gdje bih ja volio da poginem, nego da izađem pred njega i da ga ja nasekiram. Mi smo se znali odazvati u akcije i onda kada smo bili kući, kada smo bili oslobođeni. A zašto smo bili takvi? Zato što smo voljeli našeg Muderrisa. Zato, nemojte da vam bude minorno da budete vojnik u bilo kakvoj vojsci, ili zaposlenik u bilo kojoj firmi, a koju vodi veliki čovjek. Nemojte misliti da ste zbog toga manji. Ja smatram da sam ogromna stijena upravo zbog toga što sam bio vojnik Četvrte muslimanske brigade i što me vodio Nezim Halilović Muderris. A njega sam volio zato što je volio Uzvišenog Gospodara i Poslanika, a.s. To se zove ljubav u ime Boga, ljubav kojom ja sve vas večeras jednako volim, iako ne znam čiji ste. To je ljubav kojom mi volimo Palestince, a nikad ih vidjeli nismo. Ljubav koja na bismilli zrije, raste i snaži se. Nemojte biti samo oni koji vjeruju u Boga. Budite oni koji vjeruju Bogu” – poručio je književnik Bajić.
Esad-efendija Bajića je, kako to u svojoj poeziji zapisuje, đak rata. Onaj đak koji je u trećem razredu Gazi Husrev-begove medrese prekinuo svoje školovanje i pridružio se časnoj Armiji Republike Bosne i Hercegovine u odbrani naše domovine.
Đak koji je bio maloljetni borac i dio Četvrte muslimanske slavne lahke brigade u kojoj ostaje do kraja rata, te 1994. godine dobija čin natporučnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Onaj đak koji je svu svoju pisanu riječ i angažman posvetio kulturi sjećanja, pamćenja, s ciljem da pamćenje zauvijek traje. Onaj đak koji je na tom tragu objavio nekoliko romana, zbirki priča, zbirki poezije, te veliki broj knjiga iz islamistike i kulturne historije Konjica, a mnoge od njih se čitaju u okviru nastave Bosanskog jezika i književnosti u našoj školi.
Taj ponosni đak rata osnivač je i predsjednik Fondacije “Lijepa riječ”, koja je do sada štampala desetine naslova konjičkih i drugih autora. Taj ponosni đak za svoje priče i pjesme više puta je nagrađivan i u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Dobitnik je nagrade „Sejfullah-ef. Proho“ za doprinos bošnjačkoj kulturi i tradiciji.
Bajić je prepoznatljivo lice Konjica, dijete šehida, čuvar naših sjećanja i veliki zaljubljenik u domovinu.
Zahvaljujemo mu što je bio naš gost i što nas je nadahnuo svojim kazivanjem!
Foto: Ahmed Šošić