U ovom ratu sve su nam katili pokušali oduzeti, od prava na život, kao najelementarnijeg ljudskog prava, do svih drugih prava koja iz života proizilaze.

A mi smo, kada je ovaj grad naprosto nestajao od bjesomučnog granatiranja, sjetimo se toga, krali, da tako kažem, svaki novi dan života... Zalogaj hljeba... Kap vode...

A onda smo udlučili da krademo znanje. Baš da ga krademo, jer kako drugačije kazati ako u pamćenje vratimo one podrume i skloništa u kojima smo, uz svijeće, izvodili nastavu, često prekidanu gruhanjem granata.

Ono učitelja, nastavnika i profesora, koji su našli snage da izađu iz podruma i skloništa, da bi stigli u one u kojima je nastava izvođena, činilo je onoliko koliko su uslovi dozvoljavali. Narod je davno rekao:  Desilo se, ne ponovilo se. Srećom, i uz Allahovu pomoć, izdržalo se. Danas je situacija mnogo bolja, mada smo još daleko od onog pravog. Ali, mi grabimo prema pravom. Da je to tako, potvrđuje činjenica da je Mostar, odnosno ovaj njegov Istočni dio, postao bogatijim za novu školu.

Riječ je o Karađozbegovoj medresi, školi izuzetne vrijednosti, koja će pomoći uspješnijem i bržem vraćanju našem islamskom identitetu, našoj vjeri.

Prije 425 godina, Karađozbeg je sagradio medresu u Mostaru, gradu koji je u taj davni vakat imao devet medresa. Ali, kako su se vremena mijenjala, naročito poslije 1878. godine, uvijek na štetu nas Bošnjaka, muslimana, ovih je škola nestajalo. Gasile su se. Karađozbegova medresa je ugašena prije skoro stotinu godina. Danas je ponovo tu, pa duši nekako toplije. Kako i ne bi.

Od ideje do njene realizacije

Ideja o otvaranju Karađozbegove medrese, odnosno njenom reanimiranju, rođena je početkom ovog ratnog devra ali je njenu realizaciju zaustavila ona druga agresija, koja se snagom orkana sručila na Istočni dio grada Mostara. Udarala je orkanska dušmanska sila, rušila, ubijala, sakatila, uz pomahnitalu želju svog bolesnog uma, da zbriše sa lica zemlje sve što islamom odiše.

Ali, našu bošnjačku dušu nije mogla ubiti, pa duša naša iznjedrila Karađozbegovu medresu da bude nova svjetlost islama, uz džamije naše, kojima se ummet Muhammedov vraća sa Allahovim imenom na usnama i druge naše simbole, kojima ćemo vratiti nepomućeni sjaj i ljepotu.

zroniće, akobogda, i Stari most iz dubinâ zelenooke Neretve i spajaće ponovo neimara Hajrudina sa budućim vaktom, a neki novi Bajezidagići zapjevaće o ljepotama divnog Mostara i ćupriji staroj, neprolaznoj. A ta je ćuprija, uz svih onih devet medresa mostarskih, pa mesdžide, mektebe, šadrvane, avlije i sokake kaldrmisane, oživjela u našim srcima 17. Septembra 1995./ 22. Rebiul-ahira 1416. h. g. /, u dvorištu Koski Mehmed-pašine džamije.

Davni vakat bahnuo sa tekbirom na usnama, u srca prisutnih, što su došli da podijele radost i požele dobrodošlicu Karađozbegovoj medresi, sa Kur'anom časnim, što ga Hafizov zvonki glas raznese zemljom mostarskom, hercegovačkom, sa muhabetom prvog direktora ove škole mr. Saliha ef. Čolakovića, pa hercegovačkog muftije hadži Seida ef. Smajkića, orijentaliste i historiografa Hivzije Hasandedića, gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića, predsjednika opštinskog odbora SDA Mostara Hamdije Jahića i predstavnika mostarskog Okruga Ramiza Lete.

Riječ je njihova, duši prisutnih gostiju i džematlija ragbet vraćala, novom je snagom islama napajala i vjerom u pobjedu.

Nauka nikad na pretek

Nema nam hajra trošiti snagu kukajući na prošle vaktove. Izvlačimo pouke. Nove nam zore sviću u kojima ne smijemo, a sigurna sam i nećemo, praviti greške na uštrb vlastitog bića, vlastitih korijena, vlastite budućnosti.

Karađozbegova medresa je škola u kojoj će djeca, koja su naša budućnost, sticati široka znanja, ne samo što se vjere tiče. I kadar je obezbijeđen. U hodu će se realizovati i sve ostalo neophodno.

Zato, narode moj bošnjački, prilike, bez da jedni druge kritikujemo u koji je ko vakat pozelenio ili je još crven, bez da munafičimo, jer nam i to još uvijek nije strano, evo prilike, kako već rekoh, da se prihvatimo pametnijeg posla. To znači, ono što smo propustili mi stariji, neka ne propuste naša djeca.

Karađozbegova medresa je tu, pa bujrum!

Piše: Jasmina Demirović, profesorica Bosanskog jezika u Karađozbegovoj medresi u Mostaru