Karađoz-begova medresa Mostar

Tada sam bio mali i nisam shvaćao šta se u potaji dešavalo, ali sam na očevom licu primjećivao onaj turoban i mučan izraz kad god bih mu, po povratku iz škole, izrecitirao netom naučene odlomke iz Svete knjige i španskog jezika. Često se povlačio u svoju sobu na kraju kuće, gdje nikome nije dopuštao čak ni da se vratima primakne, i tamo bi provodio duge sate. Ne znam šta je u njoj radio, ali kad bi izišao, oči bi mu bivale krvave, kao da je dugo plakao. Danima bi me posmatrao tugaljivo i zbunjeno. Ponekad bi pomakao usne kao da želi nešto reći, a kad bih se ja pripremio da čujem šta će reći, okrenuo bi se i otišao, bez ijedne riječi.

A majka bi me svaki put ispraćala u školu sa suzama u očima. Ljubila bi me u obraz tako žarko i čeznutljivo da sam čitav dan osjećao toplinu njenih suza i čudio bih se tim, za mene, suzama bez razloga. S istim žarom i čežnjom dočekivala bi me po povratku iz škole, kao da me nije vidjela godinama.

Često sam zatjecao roditelje kako se udaljuju od mene i šapatom razgovaraju jezikom koji nije bio španski i koji ja nisam znao niti razumio, a kada bih im se ja primakao, prekidali bi razgovor i mijenjali temu, počevši razgovarati na španskom. To je kod mene izazivalo čuđenje i bol, a po mojoj su se glavi lomile razne misli. Pomišljao sam čak da nisam nikako njihov sin, već neko nahoče koje su našli na putu. Ta bol bi me toliko shrvala da bih se skrivao u jedan usamljeni kutak u kući, gdje bih lio gorke suze.

Pod teretom te teške i neumoljive boli poprimio sam posebnu vrstu ponašanja, čime sam se razlikovao od svojih vršnjaka. Nisam se više s njima igrao i zabavljao. Umjesto toga, odvajao sam se i sjedio sâm. Podmitivši se rukama, uranjao sam u razmišljanja, nastojeći da nađem rješenje ovim problemima, sve dok me svećenik ne bi trgnuo za rukav, kako bih otišao u crkvu na molitvu.

I majka rodi. Kad je obaviješten da je majka donijela na svijet lijepog dječačića, otac se nije obveselio, niti je na njegovim usnama zatitrao osmijeh, već je tužan i okaharen, vukući jednu nogu za drugom, otišao po svećenika, kako bi pokrstio dijete. Na povratku je za svećenikom išao pognute glave, a konture lica su odavale tešku tugu i beznadežan očaj, sve dok nije došao s njim do kuće i ušao kod majke. Ugledavši ga, majčino lice problijedi i pogled joj se zaledi. Primijetio sam kako mu bojažljivo i oprezno uručuje dijete, potom sklopi oči, a ja sam ostao zbunjen pred svim ovim dešavanjima, osjećajući kako me bol sve više razdire.

Sve dok nije nastupila uskrsna noć, Granada je odisala nekim posebnim mirisom i sjajem, Alhambra je bila obasjana mnoštvom baklji i kandilja, a na njenim šerefama i minaretima svjetlucali su križevi. U muklo doba noći, kada su svi ukućani spavali, pozva me otac i šutljiv, povede me u onu svoju sobu – svoj sveti harem. Moje srce uzdrhti i podiđoše me srsi, ali se nisam pokolebao. Kada sam se našao na sredini sobe, otac dobro zatvori vrata i potraži lampu, a ja sam stajao u mraku nekoliko trenutaka, koji su za mene bili duži od godina. Kad je upalio lampu, okrenuo sam se oko sebe i vidio praznu sobu, u kojoj nije bilo onih čudnovatih stvari koje sam zamišljao. U njoj se nalazila samo jedna prostirka, knjiga postavljena na rafi i mač okačen o zid. Otac me sjede na onu prostirku i stade me čudno posmatrati, ne izgovorivši pri tome ni jedne riječi. Zbog tih njegovih pogleda, jezovitosti sobe i tišine noći osjećao sam kao da sam zasvagda napustio onaj svijet koji sam ostavio ispred vrata i prešao u jedan sasvim drugi, koji ne umijem opisati.

Uzevši me za ruke, nježno i saosjećajno, šapatom mi reče: ''Sinčiću, sada imaš deset godina i postao si čovjek. Da li možeš čuvati tajnu koju ću ti otkriti, a koju sam sve vrijeme krio od tebe? Trebaš je čuvati i od tvoje majke i drugova i čitavog svijeta. Samo jedan išaret mogao bi tvoga oca izvrgnuti inkvizitorskim mučenjima.''

Na spomen inkvizicije stresoh se od glave do pete. Tada sam uistinu bio mali, ali dobro sam znao šta je to inkvizicija, a na svakodnevnom putu od kuće do škole viđao sam njene žrtve; ljude su razapinjali, palili na lomači, žene su vješali za kose i tako ih ostavljali sve do smrti, ili bi im stomaci bili rasporeni. Nisam ništa odgovorio.

- ''Zašto ništa ne kažeš? Možeš li sakriti ono što ću ti reći?''

- ''Mogu'',  jedva izustih.

- ''Približi se'', reče otac, ''i dobro slušaj, jer ne smijem podizati glas. Bojim se da i ovi zidovi imaju uši, pa da me ne odaju inkviziciji... pa da me oni živog spale.'' Približivši mu se, rekoh: ''Slušam te, oče.''

Rukom pokaza na onu knjigu koja se nalazila na rafi i reče: ''Znaš li, sine, koja je ovo knjiga?'' ''Ne'', odgovorih. ''Ovo je Allahova knjiga'', reče. ''Sveta knjiga s kojom je došao Isa, sin Božiji?'', upitah. ''Ne'', uzrujano odgovori otac. ''Ovo je Kur'an, koji je Allah, Jedan i Jedini, koji nije rodio niti je rođen i kome niko ravan nije, objavio najodabranijem biću, prvaku svih vjerovjesnika, našem prvaku, Muhammedu, sinu Abdullaha, vjerovjesniku Arapu, neka je na njega Allahov blagoslov i mir.'' Sav preneražen, razrogačih oči, ne razumjevši skoro ništa. ''Ovo je knjiga islama'', pojasni otac, ''islama s kojim je Allah poslao Muhammeda čitavom čovječanstvu. Pojavio se tamo... iza onih mora i gora... u dalekoj i neplodnoj pustinji... u Mekki, među priprostim i nesložnim narodom, paganima i neznalicama. Islamom ih je podučio kako da obožavaju samo jednog boga, njime im je dao slogu i snagu, znanje i napredak, pa su njime počeli osvajati i istok i zapad, sve dok nisu došli do ovog poluotoka – Španije. Njom je vladao okrutan i ohol vladar, a vlast je bila nepravedna. Kada su oni zagospodarili Španijom, prema ljudima su pravedno i lijepo postupali i zaštitili su njihove živote i imetak. Tako su u njoj ostali osam stotina godina... osam stotina godina. Španiju su učinili najrazvijenijom i najljepšom zemljom na čitavom dunjaluku. Da, sine, mi Arapi – muslimani...''

Izbezumljen, začuđen i prestravljen, ne mogah se suzdržati a da ne vrisnem: ''Šta?! Mi? Arapi-muslimani!''

''Da, moj sine'', reče otac. ''To je tajna koju ti kanim otkriti. Mi. Mi smo vlasnici ove zemlje; mi smo sazdali ove dvore, koji su nekoć bili naši, a sada su dušmanski; mi smo podigli ove minarete s kojih su se razlijegali glasovi mujezina, a sada s njih grme zvona; mi smo izgradili ove džamije u kojima su muslimani pred Allahom stajali u safovima poredani, a ispred njih, u mihrabima, imami učili Allahove riječi, a sada su postali crkve u kojima svećenici i opati pjevaju Evanđelje... Da, sine, u svakom smo zakutku Španije ostavili trag, pod svakim busom leže kosti naših djedova i šehida. Da, mi smo izgradili ove gradove, mi smo podigli ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo prokopali ove jarke, mi smo posadili ova stabla. Ali prije četrdeset godina – da li me još slušaš – prije četrdeset godina, lažnim franačkim obećanjima i dogovorima bî prevaren nesretni vladar, Abdullah Mlađi, naš posljednji vladar u ovoj zemlji. Predavši im ključeve Granade i prepustivši im pradjedovske svetinje, uputi se u Maroko, da tamo umre, usamljen i prognan. Bili su nam obećali slobodu, pravdu i neovisnost, ali kada su preuzeli vlast, sva obećanja su pogazili i osnovaše inkviziciju. Silom su nas pokrštavali i prisilili nas da ostavimo naš jezik. Uzimali su nam djecu, kako bi ih oni odgajali u kršćanstvu. Zato se mi krijemo kada se molimo i zato se žalostimo pred prizorima ponižavanja naše vjere i pokrštavanja naše djece. Četrdeset godina, sine, mi trpimo ovu patnju koju ni stijene ne bi izdržale. Čekamo Allahovu pomoć i ne gubimo nadu jer je beznađe zabranjeno u našoj vjeri – vjeri snage, strpljivosti i borbe. Tu tajnu, sine, trebaš kriti i znaj da je sada život tvoga oca vezan za tvoja usta. Tako mi Allaha, ne bojim se smrti i ne mrzim susret s Allahom, ali volio bih da ostanem živ toliko da te podučim tvom jeziku i vjeri i da te iz tmina nevjerstva izbavim na svjetlo vjere. A sada idi u svoju postelju.''

Poslije, kad god bih vidio šerefu Alhambre ili minaret u Granadi, obuzimao bi me žestok drhtaj i ćutio bih kako se u mom srcu kovitlaju osjećaji čežnje, tuge, ljubavi i mržnje. Često bih duge sate, zanesen, obilazio oko Alhambre i govorio bih joj, katkad tepajući, a katkad koreći je: ''O, Alhambro...draga samotnice! Da li si zaboravila svoje graditelje i vlasnike što su te svojim dušama hranili i krvlju i suzama pojili? Zar se ne sjećaš njihovih vremena? Zar niječeš njihovu ljubav? Zar si zaboravila gorde vladare koji su tvojim raskošom hodali, na tvojim minderima ležali i pružali ti koliko si htjela slave, sjaja i ljepote? Ti ponosni plemići, koje je sav dunjaluk slušao i njihovoj naredbi se pokoravao. Zar si se navikla na zvona nakon ezana? I zar si zadovoljna svećenicima, nakon imama?''

Iz straha da me ne bi čuo neko od inkvizicijskih špijuna brzo sam se vraćao kući, kako bih pred ocem naučio novu lekciju iz arapskog jezika. Kao da ga sad vidim kako mi govori da napišem jedno slovo stranog jezika, poslije kojeg bi on napisao arapsko slovo, rekavši: ''Ovo su naša slova.'' Učio bi me kako da ih izgovaram i pišem. Poslije toga bi me podučavao vjeri; podučavao bi me abdestu i namazu, kako bih zajedno s njim, u onoj jezovitoj sobi, potajno klanjao.

Strah da ne odam tajnu nikad ga nije napuštao. Iskušavao bi me tako što bi mi poslao majku, pa bi me ona pitala: ''Čemu te podučava otac?'' ''Ničemu'', odgovarao bih. ''Ja sam čula da te nečemu podučava, zato nemoj da kriješ'', ponovo bi pokušala. ''On me ničemu ne podučava'', sigurno bih odgovarao.

Kada sam usavršio arapski jezik, počeo razumijevati Kur'an i naučio osnove vjere, otac me upoznao sa svojim bratom u vjeri, pa smo se nas trojica okupljali kako bismo zajedno klanjali i učili Kur'an.

Domalo, svirepost inkvizicije se ražestila i još više stala mučiti preostale Arape. Ne bi prošao ni jedan dan, a da ne bismo vidjeli dvadeset ili trideset razapetih ili na vatri živih spaljenih. Ne bi prošao ni jedan dan, a da ne bismo čuli na stotine krikova onih koji su mučeni najokrutnijim i najsvirepijim kaznama; pred njihovim očima bi im čupali nokte, kidali prste, do smrti ih krkljali vodom, pržili ih vatrom, ili na vatri i bičevali ih sve dok meso ne bi počelo otpadati.

Ta golgota potraja duže vrijeme, pa mi otac jednog dana reče: ''Osjećam, sine, da mi se edžel primakao, a zaista želim steći šehadet na rukama inkvizitora; možda bi me Allah nagradio Džennetom, pa da tako ugrabim veliku nagradu. Nemam više nikakve potrebe za životom na ovom svijetu nakon što sam te izbavio iz tmina nevjerstva i predao ti ovaj veliki emanet, pod čijim sam teretom skoro izdahnuo. Ako me štogod zadesi, ti slušaj ovog svoga prijatelja i ni u čemu mu se ne protivi.''

Dani su prolazili, kad me jedne mrkle noći, krajem mjeseca, onaj prijatelj pozva da krenem s njim. Allah nam je olakšao put prema teritoriji Magriba, muslimanskoj zemlji. U putu ga zapitah: ''A moja majka i otac?'' Stisnuvši me za ruku, ljutito reče: ''Zar ti otac nije naredio da mi se pokoravaš?''

Pokorno, ali preko volje, nastavio sam dalje ići s njim, a kada smo se udaljili od grada i kada nas je noć obavila, reče: ''Strpi se, sine. Allah je tvojim roditeljima odredio sreću na rukama inkvizicije.''

Dječak je uspio preći na teritorij Magriba, a kasnije je stasao u poznatog učenjaka i spisatelja Muhammeda b. Abdurrefia El-Endelusija.

Sa arapskog preveo: Armin Abaza